Najčešća pitanja

Moramo da jedemo životinjske proizvode zbog holesterola, jer je naše telo u stanju da proizvede 70% potrebnog holesterola i zato 30% moramo da unesemo kroz hranu.

O holesterolu se dosta govori u kontekstu srčanih bolesti, ali takođe možemo da čujemo da je uprkos tome važno jesti hranu koja sadrži holesterol, jer nam je holesterol neophodan, pošto je potreban za normalno funkcionisanje svake ćelije u našem ogranizmu. Pošto biljke ne proizvode holesterol, on je prisutan samo u hrani životinjskog porekla.

Tačno je da nam je holesterol neophodan, ali takođe je tačno da ga naše telo proizvodi, prevashodno u jetri. Postavlja se pitanje zašto bi unosili dodatne količine nečega što naše telo samostalno  proizvodi, ali zagovornici jedenja holesterola na tu primedbu iznose “podatak” da naše telo iz nekog razloga proizvodi samo 70% potrebnog holesterola. Nadenuli su mu i ime, pa se holesterol koji unosimo kroz ishranu zove egzogeni, a onaj deo koji pravi naše nedovoljno produktivno telo se zove endogeni.

Ovo je interesantna teorija, ali logično je da se zapitamo koji je razlog za ovakvu anomaliju, pošto stvari u vezi sa našim telom obično funkcionišu drugačije, budući da je produkcija neophodnih supstanci najčešće ili 0% (pa kompletne potrebe moramo da zadovoljimo iz hrane) ili 100% (tada ne moramo ništa da unosimo kroz hranu). Iz tog razloga moramo isključivo kroz hranu da zadovoljimo potrebe za kalcijumom, jodom, gvožđem, esencijalnim masnim kiselinama, vitaminima, vlaknima itd, ali ne moramo uopšte da unosimo estrogen, progesteron, insulin itd, i čak se obično smatra da je tako nešto opasno. Međutim, prema teoriji o egzogenom holesterolu, svi naši organi rade normalno, pljuvačne žlezde proizvode dovoljno pljuvačke, testisi proizvode dovoljno testosterona itd, samo nesrećna jetra nakon miliona godina evolucije ima neki kvar zbog koga kad dođe tačno do 70% potrebnog holesterola naprasno obustavlja proizvodnju. Jetra ima i druge funkcije, npr. takođe proizvodi žuč, ali nje za divno čudo proizvodi koliko je potrebno, a ne samo 70% ili 82%, pa zato nigde ne možemo da pročitamo ništa o “egzogenoj” žuči, osim u Gorskom vijencu u kome neko metaforički ispija “čašu žuči”. Na osnovu ove teorije možemo da zaključimo da je jetra neobičan organ koji je parcijalno faličan, jer obavlja ostale funkcije normalno, a jedino zaškripi kad je u pitanju proizvodnja holesterola. Što je takođe zanimljivo, ovakva nesavršenost jetre nije zadesila i ostale primate, već samo ljude, pa tako gorile ili orangutani ne moraju da jedu holesterol.

Kao što vidimo, teorija o tome da je neophodno da unosimo 30% holesterola više nego što naše telo proizvodi nije naročito ubedljiva. Ipak, ne treba da nas čudi što ljudi veruju u takve stvari, pošto su spremni da veruju u još bizarnije teorije, kakva je recimo da odrastao čovek mora da sisa kravu do kraja života jer će mu se u suprotnom raspasti kosti zbog nedostatka kalcijuma.  

Kako je tačno “utvrđeno” da je odnos između tzv. endogenog i egzogenog holesterola baš 70 prema 30 i da uopšte treba da postoji nešto što je egzogeni holesterol? Po svemu sudeći, to je utvrđeno empirijski, tako što je prosto izmereno koliko određeni ljudi unose holesterola mimo onoga što proizvodi njihovo telo i izvučen prosek. Problem je što ne možemo na osnovu stanja prosečne osobe da izvodimo zaključke o tome šta je poželjno stanje, pošto se tako dobijaju prosečne a ne optimalne vrednosti. Isto kao što statistički podatak o prosečnoj upotrebi duvana, alkohola ili heroina na nivou neke populacije ne može da nam bude vodič za optimalno ponašanje, tako to nije ni podatak o prosečnom unosu holesterola kroz hranu. Ono šta nam zdrav razum poručuje je da je sam koncept “egzogenog” holesterola prilično sumnjiv i da bi možda bilo logičnije da prepustimo svom telu da reguliše nivo holesterola, što znači da bi procenat egzogenog holesterola trebalo da bude oko nule, kao što je  kod ostalih primata.

Takođe, kada merimo ukupan i LDL holesterol u krvi, verovatno nije najmudrije da dobijene rezultate ocenjujemo prema “normalnim” vrednostima u okviru neke populacije, ako je ta populacija generalno bolesna. Za razliku od nekih regiona, kakvi su recimo ruralni delovi Kine, gde su bolesti krvnih sudova relativno retke, u Srbiji od ovoga umire više ljudi nego od svih drugih uzroka zajedno. Tako da, ako imamo “normalne” srpske vrednosti holesterola u krvi, imamo i “normalnu” verovatnoću da nas pokosi šlog ili infarkt, a ona je nekih 55%. To otprilike znači da nam je bezbednije da učestvujemo u oružanim sukobima nego da se hranimo kao “normalni” ljudi u Srbiji. Kod nas je uobičajeno da se vrednost ukupnog holesterola od 5 mmol/l smatra odličnom, a kada imaš oko 6, to je “povišeno”, ali tad će ti doktor reći da “šetaš više” ili nešto još besmislenije, tipa da “jedeš manje slatko”. Tek izuzetno visoke vrednosti od 7-8 se smatraju zabrinjavajućim, ali ni tad ti doktor neće reći da promeniš svoju samoubilačku ishranu već će ti dati neke lekove koji ne uklanjaju uzrok problema i koje ćeš morati da piješ do kraja života. Dakle, pošto većina ljudi koji dobiju infarkt imaju “normalan” nivo holesterola, ono što bi više trebalo da nas zanima od “normalnih” vrednosti u nekoj populaciji su optimalne vrednosti, odnosno vrednosti kod  kojih se ne događa stvaranje plaka na krvnim sudovima. Prema naučnim istraživanjima, ta vrednost je nešto ispod 4 (150mg/dl) za totalni holesterol i oko 2 za LDL (pročitati više ovde, ovde,  ovde i ovde), a to je otprilike ono što imamo kad prestanemo da trpamo u sebe više holesterola nego što nam je naše telo namenilo.